Rajić je domaćim političarima, ali i gospodarstvenicima, dao dobru lekciju o tržišnom gospodarstvu i osnovama kapitalizma

U stvari radi se o eurima. Njih tristotinjak milijuna. A Rajiću je još ostala i tvornica čokolade u Švicarskoj. Halabuka koja se podigla otkad je objavljeno da će Rajić prodati Dukat francuskom Lactalisu zasad se ne stišava, a najnoviji je dio zapleta stigao tijekom vikenda nakon što je Konzum objavio kako će sa svojih polica maknuti Dukatove proizvode.

Možda se i ne treba čuditi članovima Vlade koji su ostali zatečeni Rajićevom odlukom i reagirali kao djeca ('Pa, obećao nam je...') jer oni su ipak političari, a ne biznismeni, no odluka Agrokora dolazi iz poslovnih krugova i pomalo je iznenađujuće da tamo ne znaju što se sve može očekivati u krutom svijetu okrutnog kapitalizma i borbe za tržište.

Poslovni dnevnik je dotaknuo moguće razloge (da je za kupnju Dukata bio spreman i domaći konzorcij čiji je Agrokor bio član) zbog kojih su u jednoj od najvećih domaćih kompanija odlučili reagirati uvrijeđeno i pružiti 'dobrodošlicu' Francuzima micanjem njihovih proizvoda iz dućana Konzuma, no ti se razlozi ne čine dovoljno razumnim.

Prva činjenica koja to objašnjava jest to što su u Agrokoru očito zaboravili jedan od osnovnih postulata tržišne ekonomije. A to je zadovoljstvo kupca. Dukat u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu, ima dovoljno priznatu marku da bi mu kupci bili privrženi. I ako netko od njih neće biti u mogućnosti kupovati Dukatove proizvode u Konzumovim dućanima, onda će ih pokušati pronaći negdje drugdje. Konzum zbog toga neće propasti, ali će kupci koji će kupovati kruh i mlijeko, umjesto da zajedno s mlijekom u Konzumu kupe kruh, kupiti mlijeko zajedno sa kruhom negdje drugdje. Tamo gdje mogu kupiti Dukat, ako ga žele.

Druga činjenica koju su zaboravili u Agrokoru jest da u tržišnoj ekonomiji novac vodi glavnu riječ. Rajić se već drugi put u vrlo kratkom roku pokazao kao vrhunski pregovarač. Ako je on obećavao Vladi ili samom Todoriću da neće prodavati Dukat, a s druge strane istovremeno vodio pregovore, to može ići njemu na štetu kao osobi kojoj nije za vjerovati, no primjer Eurobeva kojeg je ispred nosa Marincu i Podravci prodao Badelu 1862 i najnoviji slučaj sa Dukatom govore kako Rajić zna odlično pregovarati i još bolje za sebe izvući najveću korist. Novčanu, dakako.

Uzalud sve molbe i kumljenja o hrvatskom vlasništvu ili odgovornosti prema zaposlenima ili slično. Rajić je u vlasništvu imao više od 90% dionica Dukata i mogao je s njima raditi što hoće jer je privatno vlasništvo, barem prema Ustavu koji je zajedno s tržišnom ekonomijom, Hrvatska prihvatila početkom devedesetih, nepovredivo. Pitanje, ako postoji, kako je on došao u vlasništvo tih 90% dionica je trebalo odavno riješiti, ali to dosad, očito, nikoga nije previše zanimalo. Jer Rajić se, što god o njemu mislili, pokazao dobrim managerom i nije, kao neki drugi, uništio bogatstvo koje je stekao.

Postoji i treća činjenica na koju su u Agrokoru zaboravili. Lactalis je prošle godine ostvario promet od 7,4 mlrd eura što je tri puta više od cijelog Agrokora.

Kao reakcija na Agrokorovu igru, nije nemoguć scenarij da u Lactalisu, od kojeg dosad glasa čuti nije, odluče sniziti cijene Dukatovim proizvodima dovoljno da budu 'vrlo atraktivni' kupcima. Lactalis bi vjerojatno mogao istrpjeti da neko vrijeme posluje s gubicima, a ovakav bi se scenarij mogao Todoriću, koji se kao gospodarstvenik do sada pokazivao socijalno osjetljivim, vratiti kao bumerang. Naime, u slučaju da se Lactalis odluči na nekakvu 'dampinšku kampanju', dulji vijek trajanja takve kampanje mogao bi dovesti do želje Lactalisa da snizi troškove proizvodnje kako bi gubici ipak bili minimalni. A snižavanje troškova proizvodnje u Dukatu ne bi značilo samo smanjivanje broja radnika već bi imalo utjecaja i na cijenu po kojoj Dukat otkupljuje mlijeko od poljoprivrednika i svojih kooperanata.

Lactalis-Dukat bi lako objasnio kako je to bio primoran napraviti zbog toga što više nema pristup policama Konzuma. A tada nezadovoljstvo Agrokora postaje nezadovoljstvo Agrokorom.